Moderna teorija mjerenja je dijete 20. stoljeća, a jedna od prvih knjiga koja sustavno prokazuje teoriju mjerenja je Foundation of Measurement
(Kranz, Luce, Suppes, Tversky, 1971). Prvim aksiomatskim pristupom mjerenju može se smatrati Hőlderov teorem (1910) i njegove modifikacije. Hőlder zasniva tzv. ekstenzivno mjerenje koje se koristi u fizici i tehnici.
Drugi tip mjerenja je tzv. mjerenje razlike preferencija koje ima korijen u Thurstonovim radovima (1927). Metoda potencijala (L. Čaklović) je najbolje opisana kao "error measurement of intervals", a bazirana je na teoriji grafova.
Na predavanju će biti riječi o razvoju metode potencijala u posljednjih 15 godina od njenog nastanka s naglaskom na primjene i njen mogući daljnji razvoj. Osim teorije bit će predstavljen i softver s primjenama u tehnici, sociologiji, medicini, sportu, ekonomiji i neuroznanosti.
Za razliku od ekstenzivnog mjerenja, koje zahtijeva preciznost instrumenta, mjerenje razlike preferencije (intervala) zahtijeva konzistentnost preferencija. Upravo iz tog razloga metoda potencijala ima veliku mogućnost primjene u svim onim znanstvenim područjima gdje ne vrijedi Arhimedov aksiom, a 'laboratorij' shvaćen kao okruženje mjerenja je konačan. To je prvenstveno ekonomija, psihologija i neuroznanost.
Model mišljenja o kojem će biti govora je tzv. ciljno mišljenje. Danas je popularno govoriti o ciljevima i procesima, ali je te pojmove teško pojmiti bez neke strukture koja stoji u njihovoj pozadini. Hijerahijska struktura odluke je jedan od načina kako modelirati ciljno mišljenje. Metoda potencijala ide korak dalje i radi sa samodualnom hijerarhijom koja nudi i mogućnost 'definicije' sinergije među atributima. U pozadini stoji teorem o fiksnoj točki operatora samorangiranja. Takav pristup omogućava i uvažavanje emocija u 'riskantnoj' odluci, a na bazi sinergije razvijen je i algoritam za predikciju bolesti i strojno učenje.